Evo, Korizma je počela...I njen prvi petak...A jučer sam od drage prijateljice dobila umjetničku monografiju: Križni put autora slovenskog isusovca p. Marka Ivana Rupnika s razmatranjima crkvenih otaca...
Verbumov Križni Put
Ona nije ni znala da sam već pisala o p. Rupniku, koji je nadaleko poznat širom svijeta, i koji je oslikao i krasnu Baziliku sv. krunice u Lurdu:
On je bio i prvi isusovac, kojeg mi je p. Luis iz Ekvadora, spomenuo, na našem putu u Meksiko, a i neki drugi isusovci tamo su znali za njega...
O p. Rupniku priča se i putujući iz Ekvadora u Meksiko
P. Rupnik dobija hrvatske nagrade na splitskim Danima kršćanske kulture
I evo, danas sam tetkici čitala prve postaje baš njegova križnog puta...
Uz miris specijalnih ruža koje mirišu stepinčevskim blagoslovom...
(Hvala tajanstvenoj Prijateljici : )
A baš danas čitajući i Papinu poruku uz Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 16. svibnja 2010.
Svećenik i pastoral u digitalnom svijetu: novi mediji u službi Riječi
pomislila kako mi Papa opet "krade" ideje : ), jer sam ja već krajem 2005 zamolila Davora da pokrenemo p. Lukin blog, još prije toga potakla p. Luku da šalje svoje nedjeljne sms propovijedi:
te kontemplirala i p. Lukin križni put, a i onaj kojeg sam sama trebala proći i to samo zato što nisam željela dopustiti da se krivotvori istina o tome da sam, eto, slučajno baš ja, odnosno Bog (ali ipak preko mene : ) pokrenula p. Lukine sms propovijedi, p. Lukin blog i donijela mu štolu iz Venecije, moleći se prije toga s njome na Papinu grobu, Međugorju i dr. svetim mjestima, baš na nakanu da on opet nakon 3. godine počne samostalno služiti sv. mise, koje su doista bile i uslišane...
Nakon tih križnih puteva, uslijedio je misijski križni put, a evo baš ove korizme, tetkica i ja počinjemo zajedno naš osobni, zajednički korizmeni put...
Ujedinimo sve naše križne puteve, sve domovinske križne puteve, sve naše molitve, u zajednički vapaj korizmenog obraćenja, i istinsku pripremu za istinski - Uskrs!!!
Prisjetimo se sada i misija, misionara i njihovih križnih puteva:
1. postaja
Isusa osudjuju na smrt, Isusa, koji je iz svog nebeskog bozanstva, sisao na zemlju, u covjecjem liku, u najskrominijim uvjetima, zapocevsi svoj ljudski zivot – u obicnim jaslicama...Da bi ga okoncao u najvecim mukama, na drvenom krizu, izranjena tijela, trnjem izgrebane glave, probodenih ruku i nogu, i na kraju – probodenog svog bozanskog milosrdnog Srca!
A Misionar odlucuje krenuti na svoj daleki put, u nesto novo, nepoznato...Umiruci svemu sto je prije zivio - svojoj domovini, obitelji, prijateljima, materinjem jeziku...Doslovno ostavlja svoj prijasnji zivot, da bi ga zamijenio jednom novom, tezom, siromasnijom stvarnoscu...Vlastitim djelovanjem osobno spasavajuci one vec skoro osudjene na smrt...
2. postaja
Isus prima na se kriz, i fizicki i psihicki, znajuci kakve ga sve muke cekaju, ali dobrovoljno pristajuci na sve, spreman i odlucan do kraja izvrsiti i ispuniti Ocevu volju!
Tako i Misionar stize na svoju misijsku postaju, presavsi dalek put – i fizicki i duhovno, dosavsi u uvjete puno skromnije od onih na koje je navikao, fizicki odvojen od svog dosadasnjeg zivota, primivsi na svoja spremna pleca nesto novo, sasvim drugacije, i puno teze...Vlastitom zrtvom spasavajuci druge, i noseci kriz – s njima i umjesto njih!
3. postaja
Isus prvi put pada pod krizem. Unatoc svoj dobroj volji i spremnosti, cak i Bogocovjeku – Isusu, Njegov kriz je pretezak, jer to nije samo drveni kriz – tu su i rane od bicevanja, ostro trnje oko cela i duboko u celu, ljepljive pljuvacke koje se slijevaju niz Njegove rane, teske rijeci i uvrede koje puno gore od hrapavog kriza, od bica i trnja ranjavaju Njegovu tankocutnu i bezazlenu dusu!
Ni Misionaru nije lako...Uz sve prakticne poteskoce na koje nailazi, fizicke krizeve, tu je i nerazumijevanje okoline: izdaja od strane najblizih, podsmjehivanje njegovim planovima, teske i lazne optuzbe da sve to cini iz vlastitog egoizma, za vlastitu korist, kako bi se dokazao i kako bi ga drugi hvalili...Osjeca se sam i napusten. Preispituje se, i pocinje sumnjati u sve...Gubi snagu...Pada! Svojom zrtvom, i svojim padovima, podizuci druge!
4. postaja
Isus susrece svoju svetu Majku. Lezeci na zemlji, nakon prvog pada, izmucen i iscrpljen – Isus podize svoj krvlju zamuceni pogled, od udaraca i samara oteklih ociju, i u prvim redovima uzavrelog mnostva – ugleda Mir, Blagost, Sucut – ugleda vlastitu svetu Majku...Nepomicnu i bolnu...Ali u pogledu Njenih blagih i suznih ociju – sva je Ljubav ovoga svijeta, sva Njeznost, sav Melem...Nestaju boli, iscjeljuju rane...I Njeno Srce je vec probodeno Macem preduboke Boli...Ali Njena snaga je veca cak i od Sinovljeve, a i od vlastite Boli...Ona nijednom nije pala, Ona je Utvrda i Oslonac, Ona je posljednje Utociste – jace od svih nasih boli...Ona je Majka! Majka Bozja i Majka nasa!
I Majka Misionareva...Koji daleko od svoje zemaljske majke, ali zajedno s njom, stezuci svoju krunicu dobiva novu snagu, i novi polet – za dalje, za naprijed! Unatoc svemu! Slijedeci svoju Zvijezdu, svoju Gospu! I pomazuci drugima da je ugledaju i susretnu...
5. postaja – Simun Cirenac pomaze Isusu nositi kriz
I doista – Ona pomaze! Nakon susreta s Njom, slijede novi susreti, nove milosti, novi blagoslovi...Udaraca kao da je doista sve manje...I uvrede kao da su utihnule...A stize i nova pomoc! Otkud bi se najmanje nadao...Slucajni prolaznik, skromni radnik – Simun Cirenac! Koji kao da preuzima ulogu sv. Josipa, koji vise nije tu...Nakon susreta s Majkom – jedan ocinski lik – sutljivi pomagac...
I Misionaru pomognu bas oni, kojima je zapravo on dosao pomoci...Uloge se na kratko mijenjaju, i zajednickim snagama, svladavaju se i najtezi krizevi...On spasava njih, a oni pomazu njemu!
6. postaja – Veronika pruza Isusu rubac
Susret s Majkom jos djeluje...Sada po novom, zenskom, sestrinskom liku – tajanstvene Veronike...Liku koji cak ne postoji u Evadndjeljima, ali i te kako zivo i stvarno postoji u nasoj svijesti, nasim srcima...Pa tko se od nas nije pozelio poistovjetiti s tom svetom zenom, olicenjem njeznosti, pretocivsi se u njen njezni dodir Kristova krvlju, pljuvackama i znojem orosena lica, osjetiti Spasiteljev dodir potpunog predanja, u Njemu najtezim trenucima, te primiti trajan biljeg Njegove zahvalnosti u tome posvecenom platnu, nasih dusa...
I Misionar doslovno ponavljajuci njenu gestu onima kojima je najpotrebnije i najteze, i sam svoje znojne i zuljevite ruke, svoje izranjeno srce i dusu, povjerava toj svetoj zeni, presonificiranoj u svakom dobrocinitelju iz domovine, svakome tko mu pruzi prakticnu, moralnu i molitvenu podrsku, ni sam ne znajuci kako bi se svakome osobno i pojedinacno zahvalio...Mozda kojom fotografijom iz misija...Na kojima se tako vjerno oslikava i Kristovo izmuceno lice...
7. postaja - Isus pada drugi put pod krizem
No, nove teskoce su tu! Unatoc svemu, kriz je i dalje pretezak! Isusovo izmuceno i iscrpljeno sveto tijelo, opet popusta...Uz bolan jauk, opet je potpuno na zemlji...Tko ce mu pomoci ovaj put?!
I Misionar ne moze dalje...Sva pomoc i podrska tako je jednokratna i tako kratko traje...On je dosao pomoci drugima, a sada je i sam toliko ovisan o tudjoj pomoci...I bez nje, ne moze dalje, opet posustaje i pada!
8. postaja – Isus tjesi jeruzalemske zene
Neke pobozne zene bespomocno, ali suosjecajno prate Isusa na njegovu tesku putu, oplakuju njegove boli...Ali On, objekt njihova oplakivanja, smoze snagu za novi obrat! I postaje subjekt njihove utjehe! Ima svoj ponos, i ne zeli njihovo sazaljevanje! Iako i sam na rubu snaga, sada zeli da se one zamisle i sazale nad samima sobom, nad svojim zivotima, obiteljima, djecom...Zadnji je trenutak da prestanu “obilaziti oltare”, i bespomocno lelekati, vrijeme je za promjenu, za obrat – za radikalno i potpuno nasljedovanje Krista, ne samo placuci nad Njegovim krizem, vec hrabro mu se prikljucivsi, noseci i svoje vlastite!
Ni Misionar ne zeli da ga pasivno i bespomocno sazaljevaju, ta on je dosao tjesiti druge, i konkretno im pomoci! Konkretna akcija je vaznija od jalovog sazaljevanja!
9. postaja - Isus pada treci put pod krizem
I Isus ponovo pada! Razocaran u sve, izdan od najblizih – prati ga samo par ucviljenih bakica...I sto mu je najteze, i vlastita Majka koja sve to mora gledati...Cini se kao da ih je i sam Bog napustio...A i smrt je tako blizu...
Koliko su svi ovi osjecaji bliski i poznati nasem Misionaru, cesto napustenom i izoliranom na rubu zivota, gdje je smrt tako ocigledna i stvarna, doslovno sastavni dio zivota...I kada se cini da nista nece uspjeti, i da su svi njegovi projekti tako daleko od Bozje volje...A i Marija kao da bolno i nijemo suti...
10. postaja – Isusa svlace
Isusa pred sam kraj, cak i svlace...Oduzimaju mu i zadnje sto ima, pokusavsi mu tako oduzeti i Njegovo dostojanstvo...Ali kao sto je vec bio ponizen i gol, rodjen u stalici, povijen u jaslicama – on i pri najvecim ponizenjima ostaje Preuzvisen, Svevisnji i Bog! Sto ga vise ponizavaju, to prepoznatljivija je sva Njegova uzvisenost i dostojanstvo...Kao sto i najmrklija noc, samo naglasava sav sjaj zvijezda...
I Misionara ponizavaju, i pljackaju, mozda cak i oni kojima je jos jucer pomagao prezivjeti, dijeleci s njima i vlastitu posljednju koricu kruha...Ili mu drugi oduzimaju njegove zasluge, prisvajaju njegova djela i uspjehe…Mogu mu uzeti sve, i njemu, i njegovim odrpanim siromasima, ali njihov ponos i dostojanstvo - njihovu stvorenost na sliku Bozju – nikada ne!
11. postaja
Isusa pribijaju na kriz! Nije jos bilo dovoljno muka, treba dozivjeti i vrhunac patnji, biti pribijen na vlastiti kriz, kojeg je sam uspio dovuci do samog cilja, do vrha Kalvarije!
Tako i za Misionara – patnje ne prestaju! Kriz nije nesto sto se moze uzimati i ostavljati po volji – treba biti prikovan za njega, potpuno srastao sa vlastitom boli, bas kao i oni kojima je dosao! I spreman proliti i posljednju kap krvi za one kojima je poslan!
12. postaja
Isus umire na krizu! Izgovarajuci 7 posljednjih rijeci:
1. Oce, oprosti im, jer ne znaju sto cine!
2. Boze moj, Boze moj, zasto si me ostavio!
3. Sine, evo ti Majke! Majko evo ti Sina!
4. Jos danas biti ces sa mnom u Raju.
5. Zedan sam!
6. Boze, u ruke tvoje, predajem duh svoj!
7. Svrseno je!
I Misionar se osjeca kao da svakodnevno izgovara ove rijeci, trajno predajuci svoje siromahe Mariji, i Mariju njima, tazeci njihove zedji svake vrste, oprastajuci, i moleci oprost za druge! Ili kao da ih i sam cuje od umiruceg Isusa, kako ih sapuce osobno njemu: kad se osjeca najteze, ostavljen i od samog Boga – kao da mu Isus trajno iznova predaje vlastitu Majku, kad se osjeca iscprljen i zedan na kraju snaga – kao da cuje Kristovo obecanje: “Jos danas ces biti sa mnom u Raju!”, te dobiva novu snagu, svakoga dana, umirati sam sebi, davati zivot za druge, davati Mariju drugima, uz spasonosni i okrepljujuci zaziv: “Boze, u ruke tvoje predajem duh svoj! U ruke tvoje predajem zivot svoj!”
13. postaja
Isusa skidaju s kriza. Izvrsio je svoje poslanje, u potpunosti ispunio Ocevu volju, u najtezim mukama dao svoj zivot za nas, za nase otkupljenje od grijeha, pa cak i mrtav dozvolio da mu probodu i samo Presveto Srce! I takvog – mrtvog, krvavog, izranjenog, izbodenog, ispljuvanog – konacno predaju u ruke Njegovoj Majci, precistoj Djevici, najbolnijoj sudionici i supatnici ovih najtezih trenutaka, kako bi se i sama okrvavila bozanskom Krvlju Presvetog Sina: krvava zajedno s Njim, ispljuvana zajedno s Njim – zrtvovana zajedno s Njim...Za sve nas!
A na kraju njegova zemaljskog puta, sa ili bez izvana vidljivih rana i pljuvacki, i tijelo nasega Misionara, izmuceno, izmozdeno, iscrpljeno, iscijedjeno i mrtvo, cak ne nalazi ni posmrtnu utjehu u krilu vlastite majke, cak ni vlastite domovine, vec i njega, zajedno sa svojim Sinom, u svojoj trajnoj Pieti, u vlastito krilo prima sama Nebeska Majka, dajuci i ovom svom sinu bozanski cjelov Vjecnosti, kao otajstvenu najavu novog zivota i zajednickog Uskrsa!
14. postaja
Isusa polazu u grob! U nijemoj tisini, s bozanskim Tijelom, pokopane su i posljednje ljudske nade, one nekolicine posljednjih koji su mu ostali vjerni...U zaglusujucoj boli, odaju mu posljednje pocasti, i polazu Ga u novi grob...I ne sluteci, osim mozda Marije, da je Njegovo mrtvo Tijelo, samo klica novog, preobrazenog Zivota, koji ce tako pobjedonosno granuti za sve nas, samo 3 dana kasnije!
Tako i mrtvo Misionarevo tijelo, u nekom skromnom grobu, daleko od vlastite domovine, samo trajno svjedoci o Kristovoj konacnoj pobjedi, cak i u tom dalekom, nama nepoznatom kraju, koji prije Misionareva dolaska mozda nije ni cuo za Uskrs! I kroz Vjecnost nadahnjuje i odjekuje svjedocanstvom o zivome Kristu – Pobjedniku i Pobjedonoscu svakom covjeku, stvorenu na Njegovu sliku – i najbogatijem i najciviliziranijem Europljanu ili Amerikancu, kao i najsiromasnijem, najzapustenijem i najgladnijem Afrikancu!
Drina Cavar,
Laik Misionar Zajednice Krista Misionara Molitelja
Quito, 8. veljace 2008.
(u spomen na 10. godisnjicu pogibje
hrvatskog misionara fra Vjeke Curica u Ruandi)
|
